Moji učenici presjedaju u novi vlak i putuju dalje svoj put.
Neka im je sa srećom!
Rastanci su uvijek tako tužni.
Sjećam se početka i njih zaigranih, otvorenih, znatiželjnih, brbljavih, uvredljivih, svadljivih, ponosnih i spremnih marljivo učiti i izvršavati svoje obveze, upijati znanja.
Svatko od njih učio je na svoj način. Snalazio se. Razvijao. I napredovao.
A ja? Učila sam zajedno s njima, od njih. Djeca su uvijek samo djeca!
Trudila sam se u svakom od njih vidjeti ono najbolje, Ono što je u njima.
Nastojala sam da nam putovanje bude sretno i veselo. Da se sva muka na kraju isplati.
I bilo je tako. Svi su uspješno završili razred i putuju dalje.
Ja silazim s vlaka, ostavljam prazno mjesto koje će mojim malim putnicima buditi lijepe uspomene,
ugodna sjećanja na vrijeme koje smo proveli zajedno.
Na radost, smijeh, igru, natjecanja, učenje, brige, izlete, projekte, plakate, ljubav prema bližnjem i pomaganje onima kojima je pomoć potrebna.
Puno puta je i meni i njima naša učionica bila oaza mira, ljubavi, razumijevanja i sigurnosti.
Mjesto gdje se sve brige mogu podijeliti, a svi problemi postaju manji i lako rješivi.
Zbog svega toga će mi nedostajati moji leptirići koji su narasli i postali pravi leptiri spremni za let koji je pred njima.
Svima želim sretno i lijepo putovanje na kojemu ih čeka puno uzbuđenja, iznenađenja, opterećenja...ali oni su spremni za sve to. Sigurna sam.
PS. Nadam se, ustvari, sigurna sam da će ponekad svratiti u našu učionicu i podijeliti radost, štoviše, i brigu sa svojom učiteljicom koja je uvijek tu. A oni s njom u srcu.
Nema komentara:
Objavi komentar